Svadbe iz moga djetinjstva

TIJARICA – Kad se jednom zaljubiš u kulturu i tradiciju to ostaje u tebi za cijeli život, reče mi jednom vječna zaljubljenica u stare tradicijske običaje, prof. Dinka Alaupović Gjeldum iz Ministarstva kulture! Budući sam otkad znam za sebe „zaluđena“ kulturom i tradicijom, starim i lijepim običajima, već odavno shvatih da je to istina.

Promatrajući sa strane  kako se organiziraju svadbe današnjeg vremena koje me uvijek iznova deprimiraju i pomalo rastužuju svojom izvještačenošću i izrežiranošću do najsitnijih, po meni, nebitnih detalja, odlučih se prisjetiti tih prelijepih svatovskih običaja o kojima oduvijek želim ostaviti pisani trag.

Pisati o svadbama iz svog najranijeg djetinjstva za mene je vraćanje u jedan  od najljepšh kutaka moga sjećanja.

Sama pomisao na svadbu budi samo lijepe osjećaje. Misao je to koja stvara ugodu, radosno iščekivanje sretnog događaja naših rođaka ili prijatelja.  Kad pomislim na svadbu, kroz misli mi uvijek prolaze sjećanja na lijepe dane djetinjstva i na neke drugačije svadbe od onih današnjih; one ne izrežirane, jednostavne, spontane… One gdje sreću na licima svih svatova, a pogotovo mladenaca možeš „rezati nožem“ kao slatku tortu. Često se s radošću i sjetom  prisjetim jedne davne svadbe mojih bliskih rođaka gdje je moj otac bio kum. Bože, koja čast! Biti kum mladoženji ili mladoj! Bilo nas je tada četvoro djece, s ocem i materom i prabakom sedmoro u kući, al nismo razmišljali o tome koliko će novca otac morati staviti u omotnicu kao dar mladoženji! Hoće li mladoženja biti zadovoljan? Ne, nikako! Sretan je bio otac da može danima prije svadbe zajedno s ljudima iz sela pomagati  mladoženji da „izradi“ sobu. Tako se to tada govorilo. To je bio dar.

I donit će još demejanu vina, da se ima šta pit na svadbi. I to je to. To je bio dar mladencima. Nikom nije padalo na um pitati se ima li mladoženja stan, kuću, vilu, puno novaca, najnoviji auto, i sl. Sreću mladoženjine obitelji dijelilo je cijelo susjedstvo i cijelo selo. Sastajalo se danima u mladoženje i pjevalo, pričalo, smijalo i veselilo… Bilo je to iščekivanje najljepšeg događaja, ne samo u mladoženje, nego u cijelom selu. Imam nepunih deset godina, najstarija sam od četvoro djece i povest će u svatove i mene te godinu i pol mlađu sestru. Radujemo se tome. To nam je prva svadba u životu. Majka je obukla svatovsku ženinsku nošnju kao i ostale žene, a nas dvije ono što nosimo na Misu nedjeljom. Svi smo imali odjeću koja se nosila samo na Misu; ne svaki dan, ne u školu. Bila je najnovija od svega što imamo i nosimo ju u svatove. Mater nam stavlja još neku krunu na glavu i male jenge su spremne. Otac je obukao najbolju jaketu i hlače koje je imao u svom ormaru. Kravate nema, tek bijela, čista košulja i misna roba. No, to je nevažno. On je kum. Glavni! Kum je mladoj! A mlada je doista mlada. Ima 17 godina. Al je vrijedna, sve zna. Tako kažu u selu.

Svatovi se skupljaju od ranog jutra, gosti se onim što se ima, pjeva i pije, svi pomažu jedni drugima. Po mladu se ide starim „Autoprijevozovim“ autobusom, jer je zima, hladno je, a inače se išlo pješice. Barjaktar, stari svat, mladoženja, kumovi, svati utrpali se nekako u autobus, a mater nas dvije drži na sebi… Stiže se kod mlade. Na vratima čeka njen brat, počinje „prepirka“, cjenakju se za nju, ne daju je za sitne novce. Traje dugo i neki od mladoženjinih su već pomalo izgubili živce pa počinju čekićem razbijati cigle na donjem redu krova što je znak ovima unutra da su već pomalo pretjerali s cjenkanjem i kad se već čini da su napokon prihavtili uvjete s mladoženjine strane, brat od mlade i njeni svatovi pustu vani umjesto mlade, jednu stariju ženu. Sveopće veselje i smijeh…To se ponavlja i više puta. Dok se oni s bratom prepucavaju hoće li mlada izići ili neće ispred kuće jenge u narodnim nošnjama, tako se zovu cure u svatovima, pjevaju, a ove druge s curine strane im prepjevavaju. Zna se dogoditi i da se zapjeva i pokoja ružnija pjesma. „Ajde, Nede i ponesi kruva u Bacelja pura ti se kuva!“ „Nede naša nemoj biti tužna, lip je Petar nisi ni ti ružna!“ I tako redom, nižu se pjesme, jedni drugima prepjevavaju, podbadaju jedni druge… Napokon mlada izlazi, ljubi kumove i rodbinu, svatove, al ne mladoženju… Dobace jedno drugom tek pokoji znatiželjan i zaljubljen pogled…

Dok se mi djeca guramo između odraslih da vidimo mladu, dotle žene iz susjedstva donose darove za mladoženju i stavljaju mu oko vrata; koja čarape, koja košulju il’ ručnik… Mladoženju simatiziraju pa je dobio puno darova koje nosi na sebi, a njegovi svati mu se simpatično podruguju komentarima i pjesmama: „Ko nema zeta nema ni magareta!“.

Cure iz mladinih svatova stavljaju nam cvjetove. I nama će djeci staviti cvijet ako ih bude dovoljno. I da. Bilo ih je dovoljno. Presretni smo i ponosni jer imamo cvijet. Mi smo svati, dio smo jedne prelijepe i vesele povorke.

Mladoženja stoji po strani sve dok se ne završi vjenčanje. Pjeva se i gosti, a onda u crkvu Svetog Mihovila u Trilj. Mlada ide s kumom i djeverom, a mladoženja sa svojim svatovima. Vjenčat će se preko Mise kad je najviše svijeta u crkvi. Vjenčanje je, slavi se, nije to mala stvar… Neka svi vide da je to najljepši dan u životima mladenaca…

Dok su oni u crkvi mnoštvo ljudi i djece nestrpljivo čeka kad će se svatovi vratiti s mladom. Nestrpljenje se može rezati u zraku… Netko dovikuje: Evo ih, stižu! Dolaze najprije pratioci, njih desetak koji prate mladu. Primaju ih u kuću, pogoste ih, a onda im daju im pršut i vina. Ne ostaju sa ostalim svatovima. Odlaze dalje slaviti kod djevojčine kuće.

A evo napokon i svatova s mladom! Ko da i sad vidim kako dolaze pred mladoženjinu kuću. Prvi barjaktar. Pa mladenci, kumovi, jenge i ostali svatovi i nas malo djece iz najbliže rodbine. Svi se guraju da vide mladu.. Ko će ju prvi ugledati?! Kum je vodi, evo je stiže do kućnog praga. Svekrva je već tamo pripremila lancun na koji će mlada kleknuti. Cijelo vrijeme se pjeva i veseli…

Mlada klekne, stavi križ na kućni prag, poljubi ga, a onda isto napravi i na lijevoj i desnoj strani te iznad vrata. Svekrva ju blagosiva blagoslovljenom vodom. Mlada ulazi i ljubi svekrvu i cijelu obitelj, a onda izlazi vani. Jenge vani pjevaju: „Ja ću svojoj svekrvi ugodit, neću radit, oću se gospodit!“ pa onda malo „bocnu“ svekrvu: „ Nede naša kad pođeš u drva, ti ćeš zadnja , a svekrva prva!“ I slične pjesme… Vodi kum mladu ispred kuće da se vidi jel’ snažna, može li jabuku preko kuće bacit?! Uzima ona kićenu jabuku, tzv. kićenicu u kojoj su zabodeni kovani novčići – dinari. Iz kićenice na špagu vise meki bomboni, smokve i orasi. Uzima mlada kićenicu, prekriži se njome i baca je preko kuće najjače što zna. I evo je. Leti preko krova! Oduševljenje prisutnih, jer kuća je velika za ono vrijeme. Svi su veseli i sretni, mlada je prebacila kićenicu preko krova, znači zdrava je i vrijedna. Uzima potom iz torbice orahe i bombone i baca nama djeci po gumnu. Nastaje prava jagma za bombonima, orasima, pokojim bademom… Bože, kako smo sretni kad uhvatimo bombon! Ništa slađe od njega!

Sad se opet svi svati preselili na gumno ispred kuća, uhvate se u kolo, a mlada je u sredini. Svi joj pejvaju: „I rašeto srce ima, Neda nam se sviđa svima, ajde Nede biraj para da vidimo da li valja!“ I uzme Neda svog Petra za ruku pa igraju u kolu. Onako, po cetinski: Skoči gori! Okreni svoju! Mladoženja ju poteže, al’ ona se neda. Nakon toga s mladom igra kum, djever, svekar i ostali svatovi koji to žele. Neki je i jako potegnu za ruku, al ona se ne da. Svi odobravaju; dobra će bit mlada, i vrijedna…

Pjesma i igra se nastavlja večerom u kući mladoženje. Kad završi večera, mlada ide od jednog do drugog svata; dijeli im darove. Najprije svekru i svekrvi, a potom i ostaloj rodbini. Ko je bliži rod dobiva veći dar.

Svekrvi i svekru sukanac, jengama po najlonke, a kumu, mom ocu košulju i bičve suknene! Po cijelom susjedstvu odjekuje rera, jenge pjevaju, mladenci sretni, gledaju zaljubljeno jedno u drugo…

U neko doba noći, kumovi mladence spremaju na spavanje. Odvode ih do sobe, gdje im se spremilo i malo „iznenađenje“. Stavili im malo luga u krevet, prevrnuli lipe vezene lancune, sakrili kušine… Al niko se ne ljuti, ni mlada, nit mladoženja. Sreća, ona istinska sreća ogleda im se na licima…

Rano je jutro, oko pet sati, a nas djecu, još snene od jučerašnjeg uzbuđenja, probudi neko kucanje na vratima. Došla nova mlada! Došla kuma mom ocu-kumu i donijela mu rakiju, doslovce u krevet! Takav je običaj. Ustala je prva, obišla cijelo susjedstvo donoseći rakiju, a nama djeci bombone koje smo u ono doba imali samo par puta godišnje; kad je dernek za Gospu od Karmela il za Mijovila…

Prošlo je od ovog lijepog događaja 40 godina i vraćam se opet u stvarnost, na današnje svadbe. Svi su napravili manikuru, pedikuru, prošli probne i prave frizure. Svi našminakni po posljednjoj modi, svaka vlas kose svim je svatovima na svome mjestu. Boja kravate slaže se s bojom košulje i odijelom. Slaže se i s bojom stolnjaka i salvetama na stolovima. Umjetni i kičasti ukrasi posvuda, masa cvijeć i svijeća u bojama i raznih ukrasa po stolovima. Nekadašnje jenge, a danas moderne manekenke, sve odreda u štiklama na kojima jedva stoje, a ponijele su i baletanke da se mogu preobuti kad se umore od štikli, jer bitan je prvi dojam, prvih par sati dok se svi poslikaju u svim i svakakvim pozama i na svim mogućim i nemogućim mjestima pa i danima prije i danima poslije svadbe.

Gleda se što radi moderni Zapad pa se umjesto jabuke i kićenice baca buket i podvezica. Kuće i crkve su prenapadno okićene razno raznim ukrasima. Sve se podudara. Tu je još i glazba i to ona bučnija od koje ne čujemo jedni druge.

Naizgled je sve idealno, al nema one iskonske sreće na licima. Gdje li je nestala s lica svatova, a pogotovo mladenaca?! Gdje je spontanost, gdje spontano veselje? Gdje je zadovoljstvo i sreća mladenaca, jer imaju jedno drugo i imaju krevet , svoju sobu i samo svoje mjesto za spavanje?!

Sve se materijaliziralo, sve se svelo na onu: Ja ću dat tebi pa ćeš ti vratit meni. I to u eurima. Nema pomaganja srcem, nema darivanja sebe drugima…

I na kraju se po ko zna koji put, pitam: Bože, gdje je nestalo vrijeme kad smo bili sretni samo s jednim jedinim, slatkim bombonom?!

Tekst i slike: Ana Bravić

PrilogVeličina
Image icon svadba01.jpg0 bajtova
Image icon svadba02.jpg0 bajtova
Image icon svadba03.jpg0 bajtova
Image icon svadba04.jpg0 bajtova
Image icon svadba05.jpg0 bajtova
Rubrika: