Muzej u Medovu Docu

Blagdan svetoga Roka, zaštitnika župe u Medovu Docu u općini Lovreć, svakako će biti upamćen i po još jednom događaju. Naime, udruga građana Medova Doca, tog živopisnog mjesta velikog Ivana Raosa, ali i vrijednih i marljivih ljudi, sastavljena upravo od onih kojima je Medov Dolac u srcu, s ljubavlju je podarila ne samo svome selu, već i široj javnosti prvi zavičajni muzej.

U prekrasnoj kamenoj kućici, tik do svećeničke kuće, baštinsko je blago toga mjesta. Valja priznati kako i po mnogim mjestima Imotske krajine, poput Slivna, Zmijavaca, Lovreća, Ciste Velike, ima sličnih muzeja, no ovaj u Medovu Docu odiše patinom koju mu daje i oko 140 eksponata, ali i sami interijer.
Prebirali tavane i podrume

- Da, nešto više od godinu dana, nas nekolicina iz udruge, praktički smo svaki dan bili uz naš muzej, što u izradi interijera, što u prikupljanju eksponata. Prebirali smo stare tavane, podrume i ostave, štale i sobe, tražeći stare stvari, odjeću i obuću, poljoprivredne alate koje su nekada davno koristili naši pradjedovi i djedovi. Novo vrijeme, novi običaji, nove generacije, više nisu za to zainteresirani, pa smo htjeli dio bogate baštine našeg Medova Doca zaustaviti na jednom mjestu, da svjedoči o trudu i radu naših starih, ali i o vrhunskoj umješnosti izrade predmeta i alata. Svi ti eksponati, praktički su izrađeni rukama, od materijala koji je u tom trenutku pružila priroda u okružju Medova Doca, riječi su predsjednika udruge građana Bogoslava Džaje.

I doista, sami ulazak u mali kameniti hram, dovoljan je da vas prelije tajanstvena patina povijesti. Uredno posložene stvari i odjeća po zidovima i podu svjedoči o umješnosti vrijednog čovjeka Medova Doca. Drveni tronošci, sinija, stolac i katriga, naćve i bešika, stapi i vučije, plugovi i rala, jarmi i škurije, zobnice i biljci, sukanci i jačerme, vriće i suknene bičve, grablje i žrvnji, pegle i petruljače svijeće, kantunali i gargaše i da sve ne nabrajamo.

Sve su to predmeti, odjeća i obuća, poljoprivredni alati, kućni namještaj koji je služio za svakodnevni život i rad, a izrađeni su od drveta i kamena. Vrsni kovači kovali su kosiriće i sjekire, noževe i motike, maškline i sindžire, pravili stare brave i izrađivali ključeve. Sve to sada je dostupno oku onih koji to nikada vidjeli nisu, ali i onima koji će na prvi pogled posegnuti u neka stara, lijepa i mirna vremena života Medova Doca.

- Smatram da smo napravili lijepi posao otvaranjem muzeja. No, nismo još gotovi, i dalje smo aktivni, prikupljamo stare stvari po kućama. Ono što raduje nigdje nismo naišli na nekoga koji bi nas odbio. Svi su naši sumještani rado davali svoje uspomene iz starih vremena za naš zajednički muzej, riječi su Petra Matkovića, autora već poznate monografije o Medovu Docu o njegovim ljudima, gradinama i putima.

I da sve bude u baštinskoj patini, muzej je otvorio i najstariji stanovnik Medova Doca 99-godišnji Mijo Granić Šimunov iz zaseoka Granići.

I konačno, ako vas putniče namjerniče put nanese u Medov Dolac , tamo gdje je veliki Ivan Raos stvarao “Vječno nasmijano nebo” i priče o legendarnom Matanu, pogledajte Zavičajni muzej u Medovu Docu. Tu vam stoji na jednom mjestu povijest toga lijepoga mjesta, ali i povijest ruralnih sredina Imotske krajine.

Napisao i snimio Braco Ćosić

Izvor: Slobodna Dalmacija

Rubrika: